Vrckava komedijica

Prva ovosezonska dramska premijera na 76. Dubrovačkim ljetnim igrama, Goldonijeve Ribarske svađe izvedene u parku Umjetničke škole Luke Sorkočevića, koprodukcija je Dubrovačkih ljetnih igara, Kazališta Marina Držića u Dubrovniku, i Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Repertoarni odabir naslova rađen je po ključu provjerenosti i ponajviše, prokušanosti, u nadi da se postigne uspjeh kod publike. Redateljski zadatak povjeren je Krešimiru Dolenčiću, a u odabiru naslova, kao što je to i do sada radio, redatelj se oslonio na hommage Jošku Juvančiću i njegovim Ribarskim svađama. To je recept koji očito uspijeva, sjetimo li se prošlogodišnjeg Ekvinocija. U odabiru prostora, prevladali su produkcijski razlozi dovoljno velikog gledališta, te činjenica da su ovogodišnje dramske produkcije Igara koprodukcije koje će tijekom godine gostovati po Hrvatskim narodnim kazalištima, u okviru projekta K-HNK, pa stoga moraju biti prilagodljive kazališnim kutijama i biti svedene, u većini slučajeva, na kazalište na otvorenome, bez naglašenijih elemenata ambijentalnosti.

U prostoru parka Umjetničke škole Luke Sorkočevića je Dolenčić već vrlo uspješno režirao Držićeva Arkulina 2007. te u Ribarskim svađama reaktivira tu mizanscenu u ključu autocitatnosti / Snimio Marko Ercegović

U prostoru parka Umjetničke škole Luke Sorkočevića je Dolenčić već vrlo uspješno režirao Držićeva Arkulina 2007, pa reaktivira tu mizanscenu u ključu autocitatnosti. Scenografski elementi pri tome su minimalno potrebni, no očito je da su tu zbog gostovanja tijekom godine. Morana Čale autorica je jezične adaptacije i lokalizacije na dubrovački govor 18. stoljeća kada se radnja, kao i u Goldonijevu izvorniku, događa. Jezik ima dosta držićevskog prizvuka, no uzmemo li obzir dodirnost Držićevih i Goldonijevih komičkih tipova, isti mentalitet i duh sredine, te ono najvažnije, činjenicu da je jezik na sceni zaživio, uz Mara Martinovića kao jezičnog savjetnika, spomenuti prizvuk ne ometa uspjeh ove dubrovačke jezične adaptacije.

Ribarske svađe komad su u kojemu se ništa značajno ne događa, osim što se žene u ribarskom mjestu, čekajući da se s mora vrate njihovi muževi i vjerenici, posvade, jer se pojavio jedan muškarac iz Splita, barkarijol Duje. On se udvara zauzetoj djevojci Luci ne bi li napravio ljubomornom onu koja mu se zaista sviđa, Franicu. To izazove salvu trzavica i ljubomore između svih prisutnih žena, koju zatim smiruju i organi vlasti, te njihovi muževi i vjerenici kada se vrate s mora. Happy end je neizbježan što se u tonu predstave osjeća od samog početka, pa tako sam zamjenik kancelara kaznenog suda predlaže brakove, pomaže u izmirenju posvađanih zaručnika, organizira miraze i vjenčanja jer je to jamac mira u zajednici, što se pokazuje nadasve točnim.

Krešimir Dolenčić s ansamblom je radio tako da su nastale stilizirane, ali i neke komično karakterne uloge koje će sigurno još rasti kako predstava bude živjela. Čitav glumački ansambl vidno je sudjelovao u kreiranju lica, u improvizacijama, stilizacijama i primjesama ludizma u odnosu među licima što predstavi daje neobičnu svježinu i živost. Stoga je i vrlo teško izdvajati uloge, naročito zbog velike uigranosti i kvalitete cijelog ansambla. No, ako se mora, u prvi red svakako idu Borko Perić kao Patrun Nikša, Stipe Radoja kao barkarijol Duje, Nikolina Prkačin kao Franica, Marjan Nejašmić Banić kao zamjenik kancelara Kaznenog suda, Nika Lasić kao Luce, Bojan Beribaka kao Đivo, Nika Matušić kao Ore.

Kostimografija Željke Franulović vrlo je slikovita te prati ideju režije i glume, jasno ocrtavajući Goldonijevo doba kada se radnja događa. Scenografija Stefana Katunara sugerira ribarsko mjesto i vjerojatno je nužna zbog koprodukcija i gostovanja, no mogla bi biti i prilagođenija odabranom prostoru. Glazba Stanka Juzbašića upotpunjuje atmosferu živosti male zajednice, kroz duhovito odabrane songove i limenu glazbu na kraju predstave, kao i oblikovanje svjetla Marka Mijatovića.

Ova vrckava komedija u mnogočemu podsjeća na slikovnicu za odrasle, pojednostavljuje život na polarizaciju žena kao lukavih čavki te muškaraca kao samo naizgled razumnijih aktera koji se među njima snalaze, a svi žive u nepatvorenoj slozi i prihvaćanju bez propitivanja, jer „sve će se akomodat na kraju“. Potpuno je razumljivo kako dubrovačka publika takve predstave voli, u mentalitetu se prepoznaje, te nalazi odušak u gledanju komedija koje čak ni ne evociraju gorko-slatki Mediteran, niti realizam, nego svode život na eskapističku sličicu kakve u stvarnosti nema, no baš zato i jest dopadljiva. Takvu sličicu, ruku na srce, treba znati duhovito i u prvome redu zabavno scenski postaviti, u čemu je redatelj Krešimir Dolenčić u potpunosti uspio. Reakcije i smijeh premijerne publike, te opetovani spontani pljesak za vrijeme izvedbe to su mu potvrdili, kao i cijelom glumačkom ansamblu, pa će ova ugodna komedijica zacijelo postati nova festivalska uspješnica.